Polomljeni Dragulji
Hiljade sunaca, malih i sitnih, leže na leđima gledajući druga sunca, obasjavajući prašinu tuđim i nebeskim svetlom. Uvija se i lebdi, ta svetlost, žari preko neba, senči ispod oblaka, sakriva zvezde, sakriva tamu, kao divna zavesa na pokrovu mrtvih, prekrivajući mrtvu lepotu. Sjaj u suzama, treperenje u lišću, tragovi koji ne ostaju već izgore u trenutku, neuhvatljivi odjeci daleke muzike, brze i reske kao zasekotina žiletom.
Na obodu noći i zlatnog peska, gasimo sveću u okeanu na čijem početku stojimo, i crveni plamen hita ka svim crvenim plamenovima na horizontu, postajući crveno sunce i crveno nebo, i na kraju opet početak, paljenje sveće i tragovi u vodi.
I onda, izvan boja i iznad senki, igrajući i lelujajući poput anđela, svetlost se spušta i ulazi u sićušne dragulje koji je dele između sebe dok leže, polomljeni i sjajni, dajući nebeske senke iz duše Sunca.